Kasno jutro na treningu hrvatske reprezentacije u Rijeci

Sunce je pržilo iznad terena, odbijajući se od znojem natopljenih dresova dok su igrači odrađivali vježbe. Zrak je bio ispunjen udarcima lopte, povicima trenera i povremenim smijehom – Luka i Mateo su opet nešto zbijali.

Aurora je stajala sa strane, DSLR kamera joj je visjela oko vrata, dok je prstom klizala po ekranu mobitela, pregledavajući snimke za Instagram priču reprezentacije. Sunčane naočale bile su joj pogurane na vrh glave, a kosa vezana u neurednu punđu.

Nije ni podignula pogled kad se nad njom stvorila nečija sjena.

– Nadam se da si me snimila s dobre strane – začuo se poznati, zadirkivački glas.

Aurora je odmah podignula pogled i prepoznala ga.

– Ovisi – rekla je bez trunke emocije. – Imaš li uopće dobru stranu?

Joško se nasmiješio, brišući znoj s čela rubom majice – otkrivši pritom trbušne mišiće, koje je Aurora vrlo odlučno ignorirala. Ili je barem pokušala.

– Uh, oštro – rekao je s osmijehom. – Jesi ti ovako oštra sa svima ili samo sa mnom?

– Samo s onima koji mi smetaju dok radim.

Približio joj se korak bliže, spustivši glas taman toliko da ga samo ona može čuti.

– A ako pričekam dok ne završiš s poslom... hoću li upoznati neku drugu verziju tebe?